Moja priča — četrdeset pet godina, i jesen bez borbe
Pero Tudt pušio je četrdeset pet godina. U septembru 2026. je prestao. Ne zato što je odlučio da se bori, nego zato što je stopalo trebalo na operaciju.
Klinika je imala jedan uslov: šest nedjelja bez dima i bez alkohola prije operacije. Imao je šezdeset godina i pušio je od svoje petnaeste. Nije imao odgovor kako će to izvesti.
Prva misao bila je samohypnoza. Tražio je po YouTube-u, našao stare snimke koji se nisu mogli slušati, pa probao sam. Glas je bio užasan. Onda je probao muziku.
Ispalo je dobro. Četiri minute i pedeset jednu sekundu, njegov vlastiti glas, bez propovijedi i bez statistike. Film je ovdje — ništa se ne skida dok sam ne pritisneš play. Titlovi na balkanskom.
Šta je bilo poslije
Slušao je dok je radio. Ne sa slušalicama i fokusom, nego u pozadini, dok je dnevni posao tekao. Nakon otprilike dvije nedjelje još uvijek nije pušio.
Izdržat će barem do operacije. Onda ćemo vidjeti.
Njegove vlastite riječi
„Samo slušanje je već super. Zapravo ne moraš ni slušati toliko. Glava registruje, a ponekad pokupim po neku frazu tu i tamo.”
„Nekako djeluje, i nije mi nikakav teret.”
„Ja samo slušam u pozadini. Pjesme rade za mene.”
Ovo su njegove riječi, iz filma gore.
Zašto je nastao sajt
Radio je na pjesmama ionako. Ako su pomogle njemu, možda pomognu i nekome drugom. Zato postoji Dvadima: muzika, filmovi i meditacije, bez računa, bez reklama i bez praćenja.
Ko želi, može napisati svoj put. Ostaje u tvom pregledniku ako tako želiš.
Film je napravila Aurora. Muzika u filmu je naša, s generiranim glasom — riječi su naše.